Braća ili sestre važne su osobe koje uvelike utječu na cjelokupni razvoj ličnosti, posebno u djetinjstvu. Karakterne osobine kao što su razumijevanje i tolerancija ili agresivnost i stalna ljubomora, inat, povlačenje od odgovornosti, stječu se u obitelji i u odnosima s braćom i sestrama. One ostaju trajne i u odrasloj dobi, utječu na prilagođivanje i uspješnost u društvenom i privatnom životu. Važno je istaknuti da se te osobine često prenose dalje s generacije na generaciju.

Odnos braće i sestara u društvu se ponekad idealizira, gotovo se smatra svetim. Tako se npr. vjernici obraćaju jedni drugima s: braćo i sestre, što sugerira duboku duhovnu povezanost, lojalnost i požrtvovnost koja ne priznaje neprijateljstva i sukobe. Međutim, u svakodnevnom životu u obitelji odnosi među braćom i sestrama često su mnogo složeniji i daleko su od idealnih. Za bratske je odnose karakteristično to što predstavljaju kombinaciju suprotnih osjećaja: snažnih osjećaja privrženosti i povezanosti, ali isto tako snažnih suprotnih osjećaja (agresivnosti). Ta ambivalencija, inače prisutna i u drugim međuljudskim odnosima, jače je naglašena u braće i sestara. To je jedan od razloga zašto taj odnos može biti pun ljubavi i pažnje, ali i krajnje neprijateljski, opterećen rivalstvom. Bratsko rivalstvo opisano je već u Bibliji, u odnosu Kaina koji je ubio brata Abela, svog rivala. Zato se veoma naglašeno rivalstvo među djecom naziva Kainovim kompleksom. Slično je i u Kuranu, u priči o poslaniku Jusufu čija su braća odlučila baciti ga u bunar jer je bio očev miljenik. Sve to pokazuje da je spoznaja o složenosti tih odnosa odavno prisutna, ali nas upućuje i na nedoumice djece i roditelja u svakodnevnom životu kad se nađu suočeni sa silinom neočekivanih suprotnih osjećaja, rivalstvom i ljubomorom koje nije uvijek lako razumjeti.

Rivalstvo se može shvatiti i kao konkurencija (borba) za prvo mjesto u pažnji i ljubavi majke i oca, odnosno neke druge osobe iz djetetove okoline. Ljubomora je potreba za isključivim posjedovanjem onog koga se voli (npr. majke), ali i agresija prema rivalu (novorođenom djetetu), ali i prema majci (onoj koju se voli). Roditelji se najčešće tuže na agresiju prema braći. Agresija djeteta u osnovi je upravljena više prema roditeljima, ali je dijete ne usmjerava toliko prema roditeljima već više prema bratu ili sestri u strahu da ne izgubi roditeljsku ljubav.

Rivalstvo i ljubomora

Rivalstvo i ljubomora ponekad su potaknuti neprimjerenim očekivanjima roditelja. Nemali broj roditelja ima nerealno visoka očekivanja. Zbog različitih razloga (sami su roditelji bili jedinci, slagali su se s braćom ili su pak jako patili zbog braće pa djecu žele od toga zaštititi) roditelji očekuju da se djeca u potpunosti međusobno prihvaćaju i vole. Ne toleriraju čak ni nesporazume, a kamoli sukobe. Često i onda kad su sami agresivni u rješavanju vlastitih nesporazuma i to pred djecom, roditelji očekuju da se djeca ne svađaju, da starija djeca bez pogovora čuvaju mlađu, i uvijek kada je to potrebno, ili da se stalno s njima igraju i sl.

Neki roditelji u dobroj namjeri zanemaruju mlađu djecu kako bi se više posvetili starijima i teško prihvaćaju da je dijete unatoč tome ljubomorno jer smatraju kako svojim ponašanjem sprečavaju ljubomoru djeteta i ne vide razloge za takve dječje osjećaje. A osjećaji, svi znamo, često dolaze bez nama jasnih i prepoznatljivih razloga. Kako bismo pomogli djeci u prilagođivanju na braću i sestre, najprije je potrebno razumjeti i prihvatiti sve ono što dijete proživljava u odnosu prema braći i sestrama, već od njihova rođenja.

Kako dijete doživljava rođenje brata ili sestre

Dijete je prije svega uplašeno i boji se gubitka roditeljske ljubavi i pažnje. To je razumljivo jer novorođeno dijete samom svojom prisutnošću ugrožava postojeći jedinstveni odnos ljubavi s roditeljima, posebno majkom. To izaziva nesigurnost i strah od odbacivanja koji je uvijek prisutan kao osnovna latentna ljudska strepnja. Kako dijete razmišlja u toj situaciji, pokazuje četverogodišnjak koji dolazi u rodilište vidjeti seku i komentira: “Seka je zgodna, ali gdje su seki mama i tata? Ja svoju mamu i svoga tatu nikome ne dam”. Takva je reakcija razumljiva jer svako dijete želi potpunu roditeljsku ljubav i pažnju pa kad prijeti gubitak te pažnje, dijete postaje uznemireno. U ovom primjeru, kao i u većine djece, odnos s novorođenim djetetom je ambivalentan, dijete pokazuje i pozitivne i negativne reakcije.

Važno je razumjeti i prihvatiti dijete koje dolaskom novorođenčeta postaje rastrgano između dva osjećaja: s jedne strane ljubavi, a s druge ljutnje i agresije prema roditeljima i prema djetetu. Pritom dijete osjeća krivnju i zato sebe smatra lošim i bezvrijednim.

Što sve utječe na prilagođivanje na brata ili sestru? Zašto se neka djeca teže prilagođuju?

O čemu to ovisi?

Prilagođivanje je određeno osobinama djeteta, ali i odnosom djeteta i roditelja kao i odnosima svih članova obitelji i obiteljskom, emocionalnom klimom.

Temperament djeteta

Roditelj se treba pripremiti na činjenicu da se djeca rođenjem razlikuju po svom temperamentu. Tri su osnovne komponente temperamenta (intenzitet emocija, razina aktivnosti i socijabilnost). Neka su djeca snažnog temperamenta, zahtjevna, dominantna, snažne volje, druga su po svojoj prirodi poslušna, dobra ili tjeskobna i razdražljiva. Nemirna, impulzivna, djeca snažnih emocija teže se slažu s braćom, pogotovo ako su oba djeteta takva. Za razvoj ličnosti djeteta uz temperament važan je karakter koji je određen i naslijeđenim osobinama temperamenta, ali i načinom na koji roditelji i obitelj odgajaju dijete.

Dob

Manja djeca, posebno mlađa od 18 mjeseci teže se prilagođuju. Majka im je još toliko potrebna da nemaju sposobnost prihvaćanja novog djeteta. Starija djeca od nekoliko godina lakše će se prilagoditi osim ako do tada nisu bili središte svijeta ili ako do rođenja drugog djeteta nisu razvili zadovoljavajući emocionalni odnos s majkom.

Starija su djeca emocionalno, socijalno i intelektualno zrelija i mogu osjetiti empatiju i razumjeti perspektivu druge osobe. Ona mogu pomagati oko novorođenčeta i baviti se i drugim aktivnostima i izvan obitelji, što im također olakšava prilagodbu. Reakcije starijeg djeteta očituju se poslije kada mali rival počinje u kući osvajati sve više prostora, kada prohoda, progovori i počinje se praviti važnim. Stariji nastoji zadržati svoj položaj pa ako ne uspije pokazuje otvorenu agresivnost ili se povuče u sebe i razmišlja o osveti. Poslije se pojavljuje kompeticija (suparništvo, natjecanje) sa željom da se bude bolji i zasjeni rivala, često u nekoj potpuno različitoj domeni od brata ili sestre. Neka djeca pokazuju svoju superiornost zaštitničkim odnosom ili prenaglašenom pomoći majci, posebno oko djeteta, pri čemu su ponekad autoritativni i agresivni. Dobro je znati da ona djeca koja u početku jače reagiraju otporom i negodovanjem, poslije se brže prilagođuju od povučene djeca koja ne pokazuju vanjske reakcije.

Odnosi roditelj – dijete

Različito postupanje roditelja prema djeci u dobroj mjeri otežava prihvaćanje novopridošlog djeteta. To posebno pogađa djecu predškolske dobi. Istraživanja pokazuju da se majke slično ponašanju prema djeci u istoj dobi, ali kad je riječ o starijoj djeci, zahtijevaju veću zrelost pa i malo dijete tada postaje veliko. Najčešće očekuju da, kao stariji i pametniji, popuste i ponašaju se zrelije, a da se pritom ne ljute i da nisu tužni ni razočarani zbog svoga novoga nepovoljnog položaja. To je preveliko očekivanje koje dijete redovito ne može ispuniti bez posljedica. Roditelj često nije toga svjestan, a još manje je spreman prihvatiti patnju koju doživljava starije dijete u toj situaciji. Za usporedbu možemo zamišljati kako bi se osjećala majka kad bi otac doveo drugu ženu i očekivao od nje da bude strpljiva, i ne bude ljubomorna dok promatra njihove nježnosti koje su do tada bile samo njoj namijenjene.

Osmogodišnjak koji raste u zdravoj, emocionalno toploj obiteljskoj klimi, a ima dvogodišnjeg brata, na pitanje kada mu je najteže, odgovara tužnim glasom: “Najteže mi je kad mama ljubi bracu i tepa mu: Sunce moje malo.”

Rođenjem novog djeteta mijenjaju se obiteljski odnosi

Rođenje brata ili sestre veliki je stres ne samo za dijete već za cijelu obitelj. Donosi veliko uzbuđenje i radost, ali i više obveza i briga roditeljima, posebno ako je dijete zahtjevno ili bolesno. Osjećaji roditelja također se mijenjaju. Roditelji se često brinu kako će dijete prihvatiti novorođenče, a istodobno se brinu i za vlastite osjećaje. Hoće li moći voljeti drugo dijete kao i ovo i kako voljeti drugo dijete, a da istodobno nešto ne oduzmu onom prvom. Često svoju strepnju i ne znajući prenose na djecu i govore im baš ono što će dijete najviše uznemiriti, kao npr.: “Kad dođe beba, ja ću te voljeti kao i do sada, voljet ću te jednako kao i bebu.” Kad slušaju takve riječi, djeca s pravom provjeravaju tu “jednaku” ljubav. Postavljaju pitanja: zašto mene ne nosiš, zašto meni ne daš bočicu, zašto beba može piškiti u pelene, a ja ne mogu.

Ako su postojali sukobi među roditeljima, sada se produbljuju. Djeca oponašaju konfliktno ponašanje roditelja, što ih čini nesigurnima i tjeskobnima. Za dijete je važno mentalno zdravlje roditelja. Tako npr. depresivne majke koje teško podnose opterećenja nastala rođenjem djeteta prenose to i na djecu. Bitno je kako funkcionira obitelj i kakva je emocionalna obiteljska klima. Sve te situacije djeca lakše podnose ako su roditelji topli, njegujući, pažljivi prema svoj djeci i ako im dopuste slobodno i bez roditeljske ljutnje izraziti ono što osjećaju, najčešće strah od gubitka roditeljske ljubavi, ljutnju, ljubomoru i rivalstvo.

Odnosi između roditelja i starijeg djeteta se mijenjaju

Majke u prosjeku manje vremena provode sa starijom djecom, manje razgovaraju i igraju se, ali povećavaju kažnjavanje i kontrolu ponašanja posebno prema djevojčicama. Tate se u toj situaciji više bave starijom djecom.

Kad ima više djece u obitelji

Najstarije dijete osjeća se najviše uskraćenim, posebno ako je neko vrijeme (od treće do pete godine) bilo samo. Najjače reagira kad se rodi prvo dijete jer se brine kako sačuvati svoj položaj ili pak kako se othrvati zahtjevima roditelja da popusti mlađem, a da ništa ne dobije zauzvrat. Drugo dijete često se povezuje sa starijim i oponaša ga. Ako je troje djece u obitelji, srednje je dijete rastrgano kontradiktornim identificiranjem s mlađim i sa starijim, pa je često zbunjeno, agresivno ili povučeno, u regresiji. Za najmlađe je tipično da dobije najviše pažnje pa tu privilegiranu poziciju nastoji zadržati što dulje.

Pripreme za rođenje brata ili sestre

Pripreme su važne jer dobre pripreme na početku mogu smanjiti ili spriječiti poteškoće u kasnijim odnosima djece.

Kada i kako reći djetetu da će dobiti brata ili sestru?

Odmah čim su roditelji sigurni da majka čeka prinovu treba reći djetetu i uključiti ga u sve pripreme (uređenje prostora, kupnje i dr.). Tijekom trudnoće ima situacija u kojima je prikladno, npr. kod prijatelja koji imaju malo dijete, skrenuti pozornost na to kako je novorođenče bespomoćno i bez pomoći drugih, a posebno mame, ne bi moglo samo jesti, kupati se, presvući, sjediti. Neka dijete odlučuje o izboru nekih predmeta koje kupujemo za novorođenče kako bi se osjećalo važnim. Navedite ga da vam kaže bi li voljelo imati bracu ili seku. Za vrijeme obroka razgovarajte o tome gdje bi seka ili braco mogli sjediti za stolom i sl. Nije dobro djetetu naglašavati kako će ono voljeti bebu i igrati se s njom. Jer kad novorođenče dođe, onako maleno, plačljivo, ne samo da ono nije spremno za igru nego se ni mama ni tata više nemaju vremena igrati. Starije se dijete osjeća prevarenim. Zašto bi uopće voljelo takvu bebu?

Važno je izbjegavati istodobne druge velike promjene u životu djeteta, kao što je odlazak u jaslice ili vrtić, promjenu sobe ili odlazak baki ili djedu. Neka svakodnevna rutina ostane ista jer dijete promjene, a posebno odvajanja, doživljava kao odbacivanje i misli da ga više ne volimo jer imamo drugo dijete koje će onda smatrati krivcem za odvajanje od roditelja. Ako je ikako moguće, ne uskratite starijem djetetu najmilije trenutke kao priču pred spavanje, zajedničke obroke, kupanje, odlazak u kupnju.

Ne dopustite preveliki entuzijazam u očekivanjima već upozorite dijete da rođenje brata osim radosti donosi i neke promjene u načinu života, više briga, posla i promjenu u dnevnim aktivnostima za sve članove obitelji. Treba naglasiti njihovu važnu ulogu i pomoć u podizanju brata ili sestre koja će se mijenjati kako prinova raste, ali će ostati trajna do kraja života.

Ako postoji problem u odnosu dijete – roditelj, treba ga rješavati prije. Dobro je dijete upoznati s fiziološkim promjenama kod majke i novorođenčeta. Dok je mama u bolnici, netko iz obitelji mora biti uz dijete i djetetu to treba unaprijed objasniti. Posjete majci u bolnicu poželjne su jer smanjuju stres odvajanja i smiruju dijete.

Kad novorođenče dođe kući

Važna je pomoć oca, bake, djeda i ostalih odraslih. Bavljenje oca djetetom, više vremena za igru i druženje pomaže i djetetu i majci: djetetu nadomješta majku, a majci smanjuje stres nastao zbog novih odgovornosti i obveza. Poželjno je uključiti dijete u brigu oko novorođenčeta (donositi pelene, držati bočicu), uputiti ga u njegove potrebe i osjećaje, dati djetetu na važnosti napomenama kao što su: beba te gleda i voli kad je tako nježno grliš, smije ti se, sviđa joj se kako je hraniš. Dobro je osigurati svaki dan malo vremena (barem 10 do 15 minuta) samo za starije dijete. Neka netko povremeno pričuva novorođenče dok dijete s roditeljima iziđe u šetnju, kino i sl.

Kako djeca mogu reagirati na novopridošlo dijete?

U toj situaciji dijete se sreće sa silinom osjećaja ljubomore i rivalstva. Svakom odraslom to je teško, a djetetu je još teže zbog njegove nezrelosti. Treba pomoć odraslih kako bi moglo izići na kraj s tim zastrašujućim osjećajima i prevladati ih.

Pomoć roditelja sastoji se prije svega u prihvaćanju osjećaja djeteta takvih kakvi jesu. To je težak zadatak za roditelja jer svaki roditelj nastoji da je njegovo dijete sretno i teško podnosi kad dijete pati, kad je ljuto i tužno, kad izražava želju da se brat ili seka nisu ni rodili, da ih nekom daju, da se razbole, odu u bolnicu. To su misli koje se nameću djetetu bez njegove volje i muče ga. Ono zbog toga pati i osjeća se krivim i odgovornim kad se bratu ili sestri zaista dogodi nešto loše, npr. kad se razbole. Uza sve to, dijete često ne može svoje osjećaje ni sa kim podijeliti zbog srama ili straha od odbacivanja.

Unatoč svim pripremama, neka djeca reagiraju burno i na različite načine. Najsnažnije reakcije mogu se očekivati u male djece, jedinaca, djece osjetljive na promjene u hrani, preosjetljive djece koja teško prihvaćaju nove ljude i situacije kao i djece koja su do tada bila središte svijeta, kojima se posvećivala prevelika pažnja. Takvoj će djeci za prilagodbu trebati više vremena i više strpljenja odraslih. Smetnje ponašanja u vrijeme kad se rodi brat ili sestra jače su izražene u male djece u dobi do 5 godina. Ljubomora je, čini se, najviše izražena ako dobna razlika među djecom iznosi od 1,5 do 3 godine.

Kako se može ponašati trogodišnjak nakon rođenja brata ili sestre?

Dijete će npr. prići novorođenčetu, pomilovati ga ili uštipnuti za ruku ili nogu. Ako ga roditelji zbog toga ne krive, ne kažnjavaju i ne spriječe mu ponovno približavanje bebi kad god to zaželi, ako ne prekidaju njegovu priču za spavanja čim mlađe dijete zaplače, takvo će ponašanje brzo proći. Nekad djeca otvoreno protestiraju, traže da se mama neprestano bavi njima, često pitaju roditelje vole li ih, traže da se seka ili braco vrate od kamo su došli, kažu da ne vole brata ili sestru. U tome ih ne treba sprečavati i toga se ne treba plašiti. Naprotiv, treba ih poticati da kažu što im smeta, što oni očekuju od roditelja. To naravno ne znači da roditelj treba u svim zahtjevima udovoljiti djetetu. Udovoljit će ono što može, a dijete će i s tim biti zadovoljno ako prihvatimo da ima pravo željeti i ono što je neostvarivo. Ako ih spriječimo u izražavanju osjećaja, mogu postati nemogući: razdražljivi, plačljivi, vrište ako im se odmah ne ispuni svaka želja. Ne slušaju mamu, tuku je i guraju od sebe. U vrtiću plaču, odbijaju hranu, ne igraju se s djecom, protestiraju pri odlasku u vrtić, ponovno mokre u krevet. Dok novorođenče spava, ulijeću u sobu, lupaju vratima, viču, a kad mama hrani mlađe dijete, na silu sjedaju u krilo, ljute se, plaču, udaraju. Tako se ponaša dijete koje doživljava da ga više ne vole kao prije, osamljeno i odbačeno dijete.

Neke tipične reakcije nakon rođenja brata ili sestre su:

• pojačani sukobi s roditeljima, dijete postaje zahtjevno, razdražljivo, nervozno
• pretjerana potreba za roditeljskom blizinom
• separacijski strah (strah od odvajanja od roditelja)
• zabrinutost
• ravnodušnost
• depresivno povlačenje
• skretanje pozornosti na sebe regresija na prijašnje ponašanje (ponovno tepanje, ponovno nekontrolirano mokrenje), što je odraz djetetove potrebe da se roditelji i dalje brinu o njemu jednako kao i o pridošlom djetetu
• noćna buđenja i dolaženje u krevet roditeljima
• agresivno ponašanje prema novorođenčetu koje treba odlučno i jasno sprečavati i ne ostavljati dijete nasamo s mlađim djetetom.

Većina emocionalnih poteškoća je prolazna i najčešće se za nekoliko mjeseci počnu smanjivati i potpuno nestanu za godinu dana.

Utjecaji braće i sestara na sazrijevanje i osamostaljivanje

Bratska je ljubav nesumnjivo trajno i neprocjenjivo bogatstvo koje nas hrani i podržava cijeli život. Iskustvo kao i rezultati studija pokazuju da tijekom djetinjstva braća i sestre snažno potiču razvoj ličnosti u pravcu bržeg sazrijevanja i osamostaljivanja, razvoja emocionalne inteligencije, osjećaja za potrebe drugih oko sebe, radoznalosti i empatije. U doba odrastanja starija djeca služe mlađoj kao učitelji, zamjenski roditelji ili kao model, pružaju zaštitu, podršku i sigurnost u stresnim situacijama. Starija djeca razvijaju osjećaj odgovornosti (više djevojčice) i zaštite (više dječaci). Starije dijete će čuti roditelja koji mu objašnjava da je mlađe dijete bespomoćno i da se netko treba o njemu brinuti. Djeca vole kada im se povjeri briga o nečem ili nekom, ako se u tome ne pretjeruje.

Starija djeca potiču razvoj motorike i pokretljivosti mlađeg jer se igraju s njim. Mlađe ih oponaša u igri, jelu i govoru. Uz stariju djecu mlađa uče brže nego uz odrasle jer su generacijski bliži, provode mnogo vremena zajedno, a imaju jednostavnije i prihvatljivije pokrete, manire i vokabular nego odrasli. Mlađa djeca oponašaju starije, od njih uče pa je poznato da djeca koja imaju stariju braću i sestre imaju veće predznanje u školi, znaju više pojmova, imaju bolje razvijeno mišljenje. Mlađa djeca također utječu na stariju, oplemenjuju ih, bude u njima osjećaj nježnosti, požrtvovnosti i brige za drugoga.

Postoje velike individualne razlike u kvaliteti odnosa braće i sestara. Nekad su ti odnosi toliko bremeniti konfliktima da su roditelji zbog toga neprestano napeti i nezadovoljni.

DONOSENJE ODLUKA

EI je blisko vezana sa moralnom autonomijom ličnosti i onim što se podrazumeva pod “svešću” i “savešću”. Osoba sa zdravom svešću će donositi adekvatne odluke, čak iako su one oprečne (nepisanim) pravilima ili obrascima ponašanja određene sredine. Ponekad se pojedinac mora odupreti direktnom pritisku autoriteta, gomile ili sredine, bez obzira da li su pitanju institucije, političke partije, religiozne grupe ili grupa vršnjaka. Dete sa razvijenim samopouzdanjem uspešno će se odupreti propagandi, ispiranju mozga i dobro će procenjivati ono što mu se kaže, bez odbzira sa koje strane to dolazi.

Razvojem EI deci se pomaže da pronađu ličnu sreću, da misle “svojom glavom” i da osećaju i svoje ponašanje usklađuju sa svojim osećanjima. EI im pomaže da izbegnu zamku i rade ono što svi drugi misle da treba da se radi. Učeći decu da osećanja imaju značaj i vrednost u procesu donošenja odluka, istovremeno ih učimo da je sreća vrlo lična stvar.

POSTOVANJE OSECANJA DRUGIH

Razvojem EI deca će uvideti da je svaka osoba različita i da su njene emotivne potrebe, strahovi ili želje isto tako različiti. To razvija i poštovanje osećanja drugih, sposobnost saosećanja, empatije i spremnosti za saradnju.

SPOSOBNOST KONTROLE-ODGOVORNOST

Niko nema potpunu kontrolu nad svojom životnom sredinom, a deca još i manje nego odrasali. Decu možemo da naučimo da uvek postoji mogućnost izbora, čak i onda kada ona imaju negativna osećanja. Ta mogućnost nam obezbeđuje kontrolu misli i osećanja, a ovo – adekvatan odgovor. Kontrola nad mislima i osećanjima podrazumeva najviši nivo lične odgovornosti. Preuzimanje lične odgovornosti omogućava odgovore na pitanja: Šta ja mogu da uradim?, Kako ja mogu da doprinesem u ovoj situaciji ili slučaju?, Šta iz svega mogu da nučim? Ova pitanja uključuju ne samo razmišljanje već i osećanja, s obzirom na to da se ona postavljaju sebi, umesto okrivljavanja drugih ili oslanjanja na njih.

Odgovorom na drugu vrstu pitanja: Kako bih se ja osećao da… ? i Kako bi se drugi osećali da …? učimo decu da koriste osećanja za donošenje socijalno prihvatljivih odluka i da se ponašaju u skladu sa njima.

Osećaj odgovornosti, kombinovan sa zdravim samopouzdanjem, čini nas jačim.

SEBICNOST

Koliko je “normalno” da na prvo mesto stavljamo sopstvene emotivne potrebe? U kojoj meri smo “sebični” ako se ovako ponašamo? Korišćenje termina “sebičnosti” u pomenutom smislu ukazuje na nerazumevanje (značaja) zadovoljenja emotivnih potreba, a time i teškoće za razvoj saosećanja sa drugim osobama.

OSNOVNE EMOTIVNE POTREBE

Definicija osnovnih emotivnih potreba može biti predmet razmatranja, ali su one verovatno različite onoliko koliko su i ljudi različiti. Ako se osećamo usamljeni, znači da nemamo dovoljno komunikacije sa drugima, a ako se osećamo zagušenim gomilom znači da je imamo previše, naročito ukoliko nam je komunikacija nametnuta (naš gradski prevoz!).

Još uvek ne postoji dovoljno informacija o tome koje su to specifične emotivne potrebe dece, od značaja za njihovo puno zdravlje i sreću i koliki bi trebao da bude njihov obim. Ono što danas znamo je da dete ima potrebu da bude prihvaćeno od strane roditelja. Još uvek ne znamo kako da izmerimo (adekvatnu) količinu ovog osećanja i šta se događa ukoliko ga nema dovoljno u detinjstvu i ranoj adolescenciji. Razmena iskustava roditelja u grupi u ovom smislu bi mogla biti od koristi.

PODRSKA RODITELJA

Ako emocije posmatramo kao hemijske reakcije u mozgu, roditelji treba da nauče decu kako da upravljaju tim hemijskim procesima. Ako su roditelji u tome uspešni, manja je verovatnoća da će deca posegnuti za hemijskim supstancama kao što su droge, cigarete ili alkohol. Deca se okreću ovim hemikalijama kada njihove emotivne potrebe nisu ispunjene u porodici. Kreiranje zdravog samopouzdanja i nezavisne ličnosti je još jedan zadatak roditelja, ali je zato vrlo važno da dete u porodici oseća sigurnost i da je važan član porodice.

Pod sigurnošću se podrazumeva da mu ne presuđujemo, (večito) kritikujemo, smejemo mu se ili rugamo, nipodaštavmo, već da ga podržavamo, imamo poverenja u njegove postupke i pokazujemo veru u njega kao ličnost.

Osećaj važnosti podržava se pohvalom i podrazumeva da je dete korisno, potrebno, poverljivo, voljeno, da je ličnost koja vredi i da je dobro čuti šta ono misli. Važnost podrazumeva i da roditelji poštuju dete iako se i poštovanje zaslužuje.

Istraživanja su pokazala da su nasilje i kriminal povezani sa osećanjem manje vrednosti, bespomoćnosti, zapostavljenosti i frustracije. Kakva osećanja donosi pridruživanje deteta uličnoj bandi? Dete postaje značajno, zaštićeno, poštovano, povezano sa drugima, osoba koju drugi slušaju. U najgorem slučaju, oružje, koje članovi bande imaju, zamena je za zadovoljenje osećaja za poštovanjem.

Osećaj slobode je vrlo važan za dete i podrazumeva nezavisnost, mogućnost kontrole nad samim sobom i, pre svega, privatnost. Dete kao i odrasli ima potrebu da se oseća slobodnim da ima sopstvene misli i mesto gde može, kad god želi, da bude samo.

Osećaj ispunjenosti u smislu izazova, kreativnosti, pozitivne motivisanosti, lične odgovornosti i uspešnosti značajan je ne samo deci već i odraslima.

RODITELJ-MODEL

Osnovna, prirodna uloga roditelja je da ispunjavaju, uz ostale i emocionalne potrebe deteta, iako se ponekad čini da im ovo poslednje najteže pada. Najgori roditelji su oni koji su u najmanjoj meri uspeli da zadovolje emotivne potrebe dece. Često roditelji sopstvene neispunjene emotivne potrebe pokušavaju da ostvare preko dece i tada se prirodne uloge menjaju, odnosno, deca nastoje da ispune potrebe roditelja. Ovakva obrnuta uloga je vrsta zloupotrebe dece, iako mnogi roditelji toga nisu svesni. Ne samo da je ovakvo roditeljsko ponašanje sebično, već je i potpuno socijalno neodgovorno.

Deca slede sve što njihovi roditelji rade, a ne ono što roditelji govore da rade. Zato u komunikaciji sa detetom roditelji pre svega treba da slušaju dete. Najbolji roditelji slušaju čak i onda kada im se ne dopada ono što čuju. Trebalo bi da se roditelji uzdržavaju da detetu daju lekcije jer važna su, pre svega, osećanja njihovog deteta. Ipak, važno je da roditelji znaju da su osećanja prelazna čak i između potpunih stranaca i da će njihova osećanja itekako uticati na decu.

Svi roditelji imaju određene strahove kada su u pitanju deca, što je razumljivo. Potreban je napor da te strahove ne ispolje direktno, koliko je god moguće. Najčešće su to: strah od bolesti deteta, povrede i smrti, neuspeha, neposlušnosti, nezahvalnosti (!?). Tu je i njihov lični strah da neće uspeti kao roditelji, ili da će ih drugi smatrati za loše roditelje. Čest je i vrlo jak strah da neće moći da obezbede detetu ono što je neophodno ili više od toga, da će njihovo dete drugi povrediti … Roditelji treba da znaju da su ovi strahovi posledica njihovih uverenja, potreba, želja i nesigurnosti i da njima ne bi trebalo da „gnjave“ sopstveno dete.

Deca imaju potrebu da razgovaraju, da ih roditelju čuju i razumeju…Dela govore mnogo više od reči, tako da ponašanje roditelja pokazuje detetu da je voljeno, poštovano, cenjeno i važno.

Roditelji koji koriste kažnjavanje, pretnje, silu, osporavanje, osuđivanje, (apsolutnu) kontrolu kod sopstvene dece razvijaju osećanja: straha, uvređenosti, ljutnje, bespomoćnosti, nesigurnosti i defanzivnosti.

Strah ubija svako učenje i kreira zavisnost!

EI I ZDRAVLJE DECE

Istraživanja su pokazala da su emocionalno zdrava deca:

* bolji učenici, odnosno studenti (jer su problemi sa učenjem većinom emocionalnog porekla, što je možda za mnoge roditelje neočekivano) sa manje problema u ponašanju

* sa višim nivoom samopoštovanja i samopouzdanja

* sposobnija da se odupru pritisku vršnjaka

* sposobnija da bolje rešavaju konflikte

* manje sklona nasilju i više pozitivno empatski opredeljena (blagonaklona, dobronamerna)

* manje sklona rizičnim ponašanjima (pušenje, droga alkohol, nebezbedno seksualno ponašanje )

* manje impulsivna ( sa boljom kontrolom)

* srećnija, zdravija i uspešnija

Podsticaj razvoja EI kod male dece:

1. Prvi je korak da deca nauče reči kojima će izraziti osećanja. To se može raditi na nekoliko načina.

* Neka sopstvenim rečima izraze kako se oni osećaju: Npr. Ja sam veseo, ja sam tužan, meni je zabavno, dosadno mi je (interesantno), nestrpljiv sam.

* Sledeći korak je merenje osećanja: Izgledaš kao da si prilično neraspoložen, tužan, nesrećan, razočaran, ili veseo, srećan, razdragan, oduševljen.

* Zatim se deca uče veštinama da prepoznaju osećanja drugih ljudi (na ulici, u filmovima, na TV): “Ona glumica u seriji je ljubomorna”, “otac iz tog filma se ne oseća dovoljno cenjenim na poslu”, i slično.

2. Kreiranje emocionalne sigurne životne sredine koja detetu obezbeđuje podršku:

* Potvrdite da osećanja postoje i otvoreno razgovarajte o njima. Izbegavajte njihovo negiranje vikom, nasilnim rečima ili akcijama.

* Podržite emocionalnu iskrenost kroz prihvatnje deteta i bezuslovnu ljubav.

Roditelji treba da znaju da su deca, posebno mala, sastavljena samo od emocija odnosno sunđeri koji upijaju osećanja. Ako roditelj oseća neke negativne emocije i pokušava da ih sakrije, dete će ih odmah usisati. Izraz lica roditelja, ton glas, način govora je nepogrešiva emocionalna poruka za dete. Znači, nije dovoljno prikrivanje negativnih osećanja, već njihova eliminacija. (Negativna osećanja i deca nikako ne idu zajedno!)

U izgradnji samopouzdanja deteta roditelji ne treba da potcenjuju njegove sposobnosti, možda iz dobrih namera, da bi ga poštedeli ili zaštitili. Treba da mu dozvole da ono što više stvari uradi po svome, dok će oni biti po strani i pomoći ukoliko je potrebno.

Da bi se izgradilo samopuzdanje deteta, ono mora da oseća da ga roditelji vole podržavaju, poštuju, razumeju, da mu veruju, da im je važno, da žele da ga čuju, da im je stalo i da brinu za njega, ali da je u isto vreme nezavisno, slobodno i sigurno.

Izvor: halobeba.rs

Roditelji cine tri najcesce greske kada se nadju pred nezeljenim ponasanjem deteta:

1. NAPADE BESA DOZIVLJAVAJU LICNO -Roditelji napad besa mogu da dozive kao  nepostovanje njihove licnosti, kao napad na njihov autoritet. Ako uzmemo u obzir da su napadi besa i histericnog plakanja najcesi izmedju trece i pete godine, jasno nam je da je dete nezrelo i da jos nije steklo dovoljno samokontrole ni iskustva da adekvano reaguje u nekim situacijama. Znaci, ne treba se odmah “baciti” na dete kako bi mu pokazali ko je mocniji i ko treba da ima kontrolu vec treba pomoci detetu da nadje primereniji pa samim tim i efikasniji model ponasanja u konkretnoj, za dete “teskoj” situaciji. Drugo, ne treba svaki detetov izliv besa dozivljavati kao licni neuspeh u vaspitanju. Ako previse brinete sta ce okolina da misli o vama, kakav ste vi to roditelj kad se vase detete baca po podu prodavnice jer ne zelite da mukupite gumene bombone ili sta vec, to ce samo izazvati jos vise frustracija i licnog nezadovoljstva i blokirati vasu sposobnost da efikasno odreagujete na ponasanje deteta. Trece, nemoj te ocekivati da vase dete bude savrseno! Izlivi besa i napadi placa su deo odrastanja i zavisno od samog karaktera neka deca su im sklonija a neka ne. Ono sto roditelji i drugi znacajni odrasli mogu da ucine je da pazljivo posmatraju sta ih izaziva, sta im je “okidac” i da  ih sprece ako je moguce ili da adekvano odreaguju. U svakom slucaju roditelj treba da sacuva prisebnost i da fleksibilno postupa kako bi kod deteta ugasio ovakve reakcije. Ponekad je to vrlo jednostavno ,recimo  kroz salu ili usmeravanjem decije paznje u nekom drugom pravcu, a nekad zahteva dosta truda i strpljenja.

2. ZA SVAKI NAPAD SLEDI KAZNA – to bi bilo kao kad bi sve bolesti lecili istim lekom. Vrlo je vazno ispitati uzrok izliva besa. Ako je vase dete frustrirano zato sto ne moze da uradi neki zadatak, da slozi puzzle ili da sagradi kulu od kocki, resenje sigurno ne lezi u oduzimanju najdraze igracke ili u time out-u. Pomozite detetu da stekne vise samopouzdanja i objasnite mu da je ok ako nesto ne znas i da niko ni ne ocekuje od njega da sve zna.

3. IGNORISANJE OKIDACA IZLIVA BESA – ponekad je dete umorno ili gladno ili bilo izlozeno prevelikoj senzornoj stimulaciji. Cekanje je cest okidac besa, posebno ako se na kraju ne dobije ono sto se cekalo. Prelazak sa zabavne na dosednu aktinost ili na neaktivnost je takodje potencijalni triger, npr. “ugasi TV i sedi da veceras”. Situacije u kojima je ugrozeno detetovo samopouzdanje ilisamopostovanje – ako izgubi u igri, nesto pogresi ili mu se deca rugaju – sve su to situacije u kojima se dete tesko snalazi i gde ga preplave emocije koje jednostavno moraju da “isplivaju”. Ponekad je problem u nedostatku paznje prezauzetih roditelja. Ako se problem javlja uvek kada razgovarate telefonom, kada vam dodju prijatelji a dete posaljete u njegovu sobu da “ne smeta”, nda vasem detetu nedostaje vreme kada ste tu samo za njega. Posto mala deca nemaju predstavu o vremenu, umesto da kazete “igracu se s tobom kasnije” budite precizniji i recite npr. “igracu se sa tobom u “14h” i pokazite mu na satu kad je to vreme. Tako ce detetu cekanje lakse pasti.

Sustina je da ma koliko analizirali ponasanje vaseg deteta ne mozete uvek da sprecite nezeljene reakcije, ali mozete da naucite sta ih najcesce izaziva i kako da reagujete na njih.

BLW (baby-led weaning) je nacin ishrane deteta pri kojem mama ne sedi pored njega i ne hrani ga kasicicom, vec ga pusta da ono to ucini samo – i to prsticima! Ovaj nacin hranjenja nastao je kao rezultat proucavanja ponasanja beba uzrasta sedam-osam meseci koje su imale starijeg brata ili sestru. Strucnjaci su primetili da ove bebe u svemu oponasaju stariju decu, pa i u jelu. Umesto da sacekaju mamu da im stavi portiklu i nahrani ih kasicicom, ove su bebe prsticima uzimale hranu iz sekinog ili batinog tanjirica i jele je prstima. Pri tome nisu birale namirnice, vec su s podjednakim apetitom klopale voce, povrce, meso i zitarice. To je navelo lekare da ponude roditeljima ovakav nacin ishrane beba, jer su ustanovili da tako deca pojedu vise, ne birajuci vrstu namirnica.

Zasto je BLW postao popularan?
Osamdesetih godina proslog veka lekari su savetovali majke da pocnu sa uvođenjem sokica i vocnih kasica u bebinu ishranu vec od trećeg meseca. S obzirom na to da tromesecna beba ne moze samostalno da sedi, zvace ili hvata hranu rucicama, logicno je da su ih majke hranile kasicicom, drzeci ih u polulezecem polozaju.
Medjutim, u poslednjih pet-sest godina, strucnjaci iz Svetske zdravstvene organizacije apeluju na roditelje da bebi ne daju nista drugo osim mleka sve do navrsenih sest meseci, te da uvodjenje cvrste hrane zapocnu tek u sedmom mesecu. Za ovaj apel postoji i valjan razlog: bebinim probavnim organima potrebno je oko sest meseci da “sazru” i postanu spremni da efikasno vare i druge namirnice osim majcinog ili adaptiranog mleka. Osim toga, sestomesecna beba cvrsto drzi glavicu u uspravnom polozaju i, uz podupiranje, moze da sedi, pa je spremna da jede u sedecem polozaju koji je najprimereniji za konzumiranje obroka. I najzad, u ovom uzrastu vecina beba kontrolise pokrete rucicama, hvata predmete i prinosi ih ustima. Na osnovu svega navedenog, naucnici su zakljucili da je beba ovog uzrasta sposobna da svoj obrok pojede uzimajuci hranu iz tanjirica prsticima, bez koriscenja kasicice.
E sad, postavlja se pitanje kako da to ucini kada mame izmiksaju hranu do te mere da postane tecna i ne moze da se uhvati? U tome i jeste stos: sustina novog nacina ishrane sastoji se u tome da se preskace faza pripremanja pirea i tecnih kasica, te se odmah prelazi na sledecu, kada se hrana gnjeci viljuskom.

Kako BLW izgleda u praksi?
Vecina sestomesecnih beba hranu uzima celom sakom jer jos uvek ne umeju da se sluze palcem i kaziprstom. One je lizu i sisaju bez obzira na to da li je rec o kuvanom brokoliju ili pecenoj jabuci, a nakon mesec-dva, nauce da je stave u usta, prozvacu i progutaju.
Roditelji koji su se opredelili za ovakav nacin ishrane preporucuju da se u pocetku daje kuvana hrana u obliku kruzica ili ona koja ima “drscicu” (npr. brokoli), jer beba moze lakse da je uhvati celom rucicom i prinese ustima (sargarepa isecena na krugove, kuvani cvetici brokolija ili karfiola…). U pocetku ce se dete igrati hranom, ali ce brzo uociti sta rade ostali clanovi porodice, pa ce poceti da je prinosi ustima i da je sisa. Pustite je da pojede sto je moguce vise povrca ili voca, a zatim joj dajte da sisa (ili joj ponudite flasicu adaptiranog mleka). Vremenom ce jesti sve vise cvrste hrane, te ce se smanjivati njena potreba za sisanjem, odnosno, flasicom. Primeceno je da bebe, koje se same hrane, veoma retko placu, negoduju i odbijaju hranu. Za njih je ceo ovaj proces lepa i zabavna igra.

Postoji li opasnost od gusenja?
Ako dete sedi u stolici za hranjenje uspravnih ledja i samostalno prinosi hranu ustima, verovatnoca da ce u usta ugurati vise nego sto moze da proguta, minimalna je. Kao sto zna koliko snazno treba da povuce mleko iz dojke, a da se pri tom ne zagrcne, tako ce znati i koliko hrane moze da stavi u usta, a da se ne ugusi. Pre ce se zagrcnuti ako mu dajete kasicu kasicicom u kojoj ima vise sadrzaja nego sto možze da proguta! Ali, naravno, roditelji koji zagovaraju BLW nacin ishrane, bebu dok jede nikada ne ostavljaju bez nadzora.

Koje su negativne strane BLW nacina ishrane?
Broj namirnica koje su primerene bebinom uzrastu, a koje su pri tom pogodne da se termicki obrade tako da zadrze oblik u kojem beba moze da ih uhvati, zaista je mali. Zbog toga Dzil Repli savetuje roditelje da bebi daju izgnjecenu hranu koja je dovoljno gusta da dete moze da je uhvati rucicama. Na taj nacin cete izbeci jednolicnost.
Najveca mana ovakvog nacina ishrane je – nered! Dete ce razbacivati hranu, te ce vise dospeti na pod nego u njegov stomak. Ovaj problem resava se tako sto se ispod bebine stolice za hranjenje prostre musema, koju cete nakon obroka istresti i obrisati.

Koje bebe ne bi trebalo ovako hraniti?
Ukoliko je vase dete nedonosce, verovatno nece biti spremno za BWL u uzrastu od sest-sedam meseci, vec nekoliko meseci kasnije. Osim toga, ako u vasoj porodici postoje slucajevi alergije ili netolerancije na odredjene namirnice, ovaj nacin ishrane nije pogodan, jer postoji mogucnost da beba pojede nesto sto ne bi smela. Alergicni malisani moraju stalno da budu pod nadzorom roditelja.
Bebe sa urodjenim manama vilice, takodje, ne mogu samostalno da se hrane, kao ni one koje pate od hronicnih digestivnih problema.

iz casopisa Moja Beba

Tiny Love DVD MagIQ je jedinstvena kombinacija audio/video zapisa i interaktivne igracke (pas, jagnje ili krava) koje reaguje na desavanja na ekranu. Namenjena je deci uzrasta 3-12 meseci (verzija sa kravom je za uzrast 12-36 meseci) i podstice razvoj socijalno-emocionalni i kognitivni razvoj deteta. Beba vise ne gleda pasivno u ekran vec aktivno ucestvuje tako sto posmatra reakcije igracke sto i nju samu podstice da reaguje glasom i pokretima. Scenario DVD-a je vrlo pazljivo odabran sa namerom da obuhvati sirok spektar parametara koji uticu na detetov razvoj, koji su vrlo mastovito pretvoreni u audio i video sadrzaj.

Interaktivni “drugari” su vrlo ljupke i meke domace zivotinje, koje takodje imaju dugmence na sredini stomaka (kao pupak) i pritiskom na njega igrackica peva ili izgovara fraze.

]]> http://www.roditeljinfo.com/2008-08-dete-i-televizija.html/feed 0 http://www.roditeljinfo.com/2008-07-kako-odabrati-igracke-za-decu.html http://www.roditeljinfo.com/2008-07-kako-odabrati-igracke-za-decu.html#comments Thu, 31 Jul 2008 08:31:01 +0000 admin http://www.roditeljinfo.com/?p=123

Cuvena Dr. Toy daje nekoliko saveta izboru igracaka i proizvoda za decu:

1. Sigurnost
   Je li igracka sigurna? Ima li mogucih opasnosti? Je li proizvod premalen? Ima li ostrih vrhova ili labavih delova? Je li netoksican? Hoce li izdrzati grubosti? Odgovara li sigurnosnim standardima? Ima li garanciju?
2. Zabava
   Zabavlja li dete? Odusevljava, uzbudjuje, pokrece?
3. Prikladnost u odnosu na uzrast
   Odgovara li proizvod uzrastu deteta? Uklapa li se u detetov uzrast, vestine i mogucnosti? Hoce li zadrzati detetovu paznju? Hoce li usreciti dete?
4. Dizajn
   Upotrebljava li se lako? Izgleda je lepo?
5. Mnogostranost
   Je li mnogostran? Da li se moze koristiti na razlicite nacine?
6. Trajnost
   Hoce li dugo trajati? Deca se grubo igraju i podvrgavaju svoje igracke zlostavljanju i trosenju.
7. Zanimljivost
   Potice li? Da li je igracka zabavna za igranje? Nudi li mogucnost ucenja i razmisljanja? Da li uci dete nesto o njegovoj okolini?
8. Kreativnost
   Hoce li prosiriti detetovu kreativnost?
   Pravi proizvodi mogu prosiriti detetovu mastu u umetnosti, hobijima, jeziku, citanju, muzici, pokretu i glumi.
9. Korisnost
   Hoce li frustrirati ili izazivati dete? Nudi li nesto novo za nauciti, vezbati ili probati? Da li ce dete znati kako da koristi proizvod? Hoce li mu biti pretesko koristiti ga bez pomoci odraslih?
10. Ambalaza
    Odgovara li proizvod ambalazi i ambalaza proizvodu?
    Ako igracka ne odgovara reklami ili ambalazi, moze razocarati.
    Je li jasna uzrasna granica? Je li predmet uprodavnici jednak onom prikazanom na TV reklami ili na slici?
11. Licne vrednosti
    Hoce li oplemeniti detinjstvo? Pomaze li detetu da izrazi osecanja, pokazei brigu za druge, da vezba pozitivnu drustveno interakciju? Promovise li osnovne vrednosti detinjstva? Ili proizvod ima neke nasilne, seksisticke ili druge negativne aspekte?
12. Edukativnost
    Sto ce dete nauciti? Da li pospesuje pozitivno samopostovanje, vrednosti, razumevanje i kulturnu svest? Nudi li vezbanje vestina? Koordinaciju ociju i ruku? Grube i fine motoricke vestine? Komunikaciju? Obrazuje li dete o okolini? Drustvu? Svetu? Istoriji? Kompjuterima? Nekim vestinama?
13. Odrzavanje
    Moze li se cistiti i ponovno koristiti? Ako se ne moze prati, moze li se ocistiti na neki drugi praktican nacin?
14. Cena
    Odgovara li cena vrednosti igracke?
    Mozete li je priustiti?

Zajednicko zabavljanje porodiceje vazan deo detetovog iskustva igranja. Igra je vreme za zabavu. Ucenje je puno lakse i dugotrajnije kada je zabavno!

Evo nekoliko konacnih misli:

1. Podstaknite dete da vam kaze koje igracke ili proizvode bi zelelo.
2. Razmislite o nabavci nekog od tih zeljenih proizvoda cak i ako vi mislite da su blesavi.
3. Detinjstvo brzo prolazi. Cak i ako se mi ne slazemo s detetovim izborom, ono mora nauciti da preuzme odgovornost za odluke prilikom kupovine. Na dete jako uticu stvari sa kojima se njegovi prijatelji igraju i koje je videlo na televiziji.
4. Igracke i proizvode ukljucene na sirok popis nagradjenih proizvoda koje je sastavila dr. Toy mozete naci na sajtu www.drtoy.com. U svakome od njih je sadrzana vredna aktivnost, kreativnost ili edukativnost, a vase dete ce od toga imati koristi.

Vase dete je flomasterom iskrabalo zid, popelo se na kuhinjski sto, uhvatili ste ga u lazi ili se posluzilo cokoladom nakon sto ste vi to izricito zabranili? Verovatno bi ste “eksplodirali” i razvikali se na dete ali ste resili da budete tolerntniji i smireniji u odnosu sa detetom. Tu vam moze pomoci “60-Second Discipline Plan” kao strategija usmerena prvenstveno na vasu reakciju na detetovo ponasanje. Ako se pridrzavate ove strategije imacete kontrolu nad svojim ponasanjem i situacijom, kazna koja sledi ce biti efektivnija a pritom detetu dajete dobar model ponasanja. Evo sest jednostavnih koraka da to postignete:

• Reagujte brzo (0-10 sekundi) – prvi korak je da oduzmete detetu flomastere, razdvojite zavadjene drugare ili skinete dete sa stola. Reagujte odmah, nemojte viknuti “stani!” i cekati da vas dete poslusa. Narocito ako je ono sto dete radi opasno po njega (npr. dira uticnice) reagujte najbrze moguce. U svakom slucaju, uklonite sve sto je deo problema (cokolada, flomasteri) i to ce pomoci detetu da se fokusira na vas i ono sto mu govorite. Ako je neophodno, uklonite dete sa “mesta zlocina” – to je dobro i za vas jer vam “zlocin” nece biti pred ocima te vas isprovocirati da kazete ili uradite nesto zbog cega cete posle zazaliti.
• Ostanite smireni (10-20 sekundi) – morate prvo obuzdati vlastite emocije kako bi ste savladali detetove. Ne treba skrivati osecanja i potiskivati bes i ljutnju. Ne samo da je uzaludno jer deca intuitivno citaju sta osecamo, ve cucite dete da potiskuje svoje emocije. Nacin na koji kontrolisete svoj bes je kljucan – pokazite da ste ljuti ali ne vikom i vredjanjem deteta. Odgovarajucom mimikom ili ne preterano glasnim uzvikom aaaaaagh jasno cete dati do znanja kako se osecate i delimicno se “isprazniti”. Smirenost ce vam ponoci da donesete prave odluke u datoj situaciji a vasem detetu ce omoguciti da cuje ono sto mu govorite a ne da se fokusira na vase burne emocije.
• Procenite situaciju (20-30 sekundi) – zastanite i pokusajte da procenite namere koje stoje iza detetovog ponasanja. Mala deca uglavnom nisu svesna posledica svojih postupaka niti da nesto sto su uradila ne moze jednostavno da se “ponisti” (ne zna dete da se flomaster ne skida sa garniture). Zatim pokusajte da razmislite da li vas je detete ili nesto drugo (npr. sukob sa kolegom na poslu) do te mere iznerviralo. Ovo je dobar trenutak da razmislite sta se krije iza loseg ponasanja – mozda je dete gladno ili umorno?
• Razgovarajte sa detetom (30-40 sekundi) – nekad su dovoljne dve-tri recenice da detetu objasnite zasto ne zelite da nesto radi (npr. flomaster se ne skida sa zida). Cilj nije da kontrolisete dete (tako sto cete ga oterati u sobu bez objasnjenja ili mu oduzeti igracku) vec da ga naucite da postane odgovorno za sopstveno ponasanje. Spustite se na nivo deteta – ccucnite, pogledajte ga u oci i objasnite mu sta je pogresilo i kako bi trebalo ispravno postupiti (ne mozes sad jesti slatko jer je vreme za rucak). Tu stavite tacku, tj. ne ulazite u raspravu sa detetom jer tako slabi poruka o ponasanju koju ste zeleli da prenesete.
• Razmislite da li je kazna neophodna (40-50 sekundi) – mnogi roditelji su ubedjeni da je sama kazna srz discipline. Ali vecina strucnjaka smatra da je kazna neophodna samo kada doslednost roditelja nije urodilo plodom. Uglavnom je dovoljno detetu oduzeti loptu kad je sutira po stanu. Kaznu ostavite za par odabranih losih ponasanja i za situacije kad dete uporno ignorise ono sto mu jasno govorite – tada ce biti najefektivnija. Cestim kaznjavanjem dete postaje imuno na vase kazne i pocinje da reaguje agresijom umesto povlacenjem. Najefikasnija kazna je da detete oseti posledice svog ponasanja – ako je udarira drugu decu necete mu dozvoliti da se im se kasnije pridruzi u igri.
• Budite dosledni (50-60 sekundi) – morate jasno postaviti granice (nemojte postavljati previse pravila i ogranicenja) sta je dozvoljeno a sta ne i uvek se toga pridrzavati. Doslednost je carobni sastojak dobre discipline. Ne pretite necim sto ne mozete ili necete uraditi npr. “nikad ti vise necu kupiti cokoladu” ili ” nikad neces vise ici u park”. Ne samo da cete jos vise uznemiriti dete vec cete potkopati vlastiti autoritet.

Dobro vaspitanje je vise od neskrebanja po zidovima ili neudaranja drugog deteta. Morate dobro razmisliti o vrednostima koje zelite da vase dete usvoji, da mu dajete dobar primer i da na licnom primeru pokazete kako izgleda samokontrola ponasanja i reakcija.

Kako se “time out” efikasno upotrebljava i koji su osnovni principi pozitivnog roditeljstva, mozete procitati ovde. Autor ovog poucnog clanka je mr sci dr Miodrag Stankovic, decji psihijatar.